Da bi pronašao odgovor na ovo pitanje krenimo putem njegove tajnovite prošlosti…
U drevna vremena šamanizma i ranog taoizma u Kini postojale su legende i mitovi koje govore o mudracima i misticima , često nazivani „besmrtnici“ koji su živjeli duboko u planinskoj divljini, hraneći se rijetkim biljkama i egzotičnim eliksirima. Planinska područja gdje su ti mudraci živjeli, smatrana su svetim mjestima i prebivalištem mitskih bića i moćnih Božanstava. Stara kineska vjerovanja imala je značajan utjecaj na pučanstvo.
Stijene i kamenje interesantnih uzoraka koje su podsjećale na svete planine smatrane su talismanima. Ljudi koji su ih posjedovali vjerovali su da imaju božansku moć koja se prenosi na osobu koja ih posjeduje.
Neka od prikupljenih kamenja imala su prirodne otvore i šupljine, koje su podsjećale na špilje u kojima se kriju duhovi predaka, te su takvo kamenje koristili kao obredne mirisne lampe. Dim koji bi izlazio iz prirodnih otvora na kamenju uvijao bi se i predstavljao duhovnu maglu koja bi obavila sveti predmet. U doba bronce nastale su umjetničke verzije takvih lampi nazvane BOSHANLU .
U jednom trenutku povijesti kamenje koje je predstavljalo svete planine postavljeno je u plitku posudu PEN ( posuda za vodu iz doba neolitike ) okružena vodom i predstavljala je minijaturni svijet.
Oko drugog stoljeća, DHYANA budisti su sa sobom donijeli znanje o drevnoj AYRUVEDSKOJ medicini io uzgoju ljekovitog drveća i grmlja u teglama.
Spajanjem dhyana budističkog znanja o hortikulturi sa taoističkim minijaturnim svijetom nastao je novi koncept čiju su progresiju nastavili CHAN redovnici sadnjom sadnice drveta, te je prikaz minijaturnih pejzaža postajao sve više realistični. Smatra se da su to bili prvi početci kreiranja minijaturnih pejzaža ( kin. PENJING ) iz kojih je kasnije proizišao PUNSAI.
Tijekom 11. i 12. stoljeće Kina je izvršila značajan kulturni utjecaj na okolne zemlje.Iz Kine u Japanu , preko chan budizma uvezeni su prvi minijaturni krajolici. Chan , koji se u Japanu izgovara ZEN izvršio je značajan utjecaj na Japansku kulturu i umjetnost.
Za prenošenje i širenje bonsaija u Japanu među japanskom aristokracijom i samurajima najzaslužniji su zen redovnici. Za njih je bonsai bio religiozni objekt “zelene stepenice koje vode na Nebo”. U centru uzgajanja bonsaija uspostavlja se ravnoteža između čovjeka i prirode. Uzgajivač se posvećuje bonsaima, njeguje u sebi kreativnost, te svake godine ispočetka proživljava ritam izmjene godišnjih doba. Sam uzgoj zahtjeva puno njege i pozornost, ali kao nagradu donosi mirnoću uma, osjećaj osvježenja i unutrašnju smirenost.
U jednom trenutku povijesti kamenje koje je predstavljalo svete planine postavljeno je u plitku posudu PEN ( posuda za vodu iz doba neolitike ) okružena vodom i predstavljala je minijaturni svijet.
Oko drugog stoljeća, DHYANA budisti su sa sobom donijeli znanje o drevnoj AYRUVEDSKOJ medicini io uzgoju ljekovitog drveća i grmlja u teglama.
Spajanjem dhyana budističkog znanja o hortikulturi sa taoističkim minijaturnim svijetom nastao je novi koncept čiju su progresiju nastavili CHAN redovnici sadnjom sadnice drveta, te je prikaz minijaturnih pejzaža postajao sve više realistični. Smatra se da su to bili prvi početci kreiranja minijaturnih pejzaža ( kin. PENJING ) iz kojih je kasnije proizišao PUNSAI.
Iz Japana bonsai se proširio na zapad krajem 19. stoljeća. Izložbe bonsaija održane su u Philadelphiji 1876. g., Parizu 1878., 1889. i 1900.g., dok je prva velika izložba održana u Londonu 1910.g. Bonsai danas nije samo privilegija više klase, nego se pretvorio u poznatu i priznatu kulturu i umjetnost diljem svijeta.
– Dean Čebić, Bonsai Udruga Zen